Psihosocijalni aspekti steriliteta - Psihološko savetovalište „Mozaik“
1220
post-template-default,single,single-post,postid-1220,single-format-standard,bridge-core-3.0.5,qode-page-transition-enabled,ajax_fade,page_not_loaded,,vertical_menu_enabled,side_area_uncovered_from_content,qode-theme-ver-29.2,qode-theme-bridge,disabled_footer_top,qode-wpml-enabled,wpb-js-composer js-comp-ver-7.5,vc_responsive
 

Psihosocijalni aspekti steriliteta

Psihosocijalni aspekti steriliteta

Psihosocijalni aspekti steriliteta

Irina Radanović – psihološkinja-  REBT psihoterapeutkinja

Tekst je objavljen u časopisu Pharmamedica

Svetska zdravstvena organizacija sterilitet definiše kao izostanak začeća nakon minimum jedne godine nezaštićenog seksa sa ciljem začeća. Ukoliko par ne uspeva da realizuje željenu trudnoću u tom vremenskom periodu, preporuka je da se obrati lekarima kako bi se utvrdilo da li postoje neki organski faktori koji otežavaju začeće. Ponekad, čak i kad kod oba partnera nema zdravstvenih prepreka za ostvarivanje trudnoće, do nje ne dolazi. Tada počinje da se govori o psihološkim faktorima koji tome mogu doprineti, o izloženosti stresu, strahovima, depresivnom raspoloženju i slično.

Međutim, treba imati u vidu da su analize naučnih istraživanja u kojima je ispitivana povezanost psihološkog stresa i začeća pokazale da se ne može tvrditi da psihološki činioci direktno utiču na realizovanje trudnoće. Smatra se da su oni od velikog značaja za funkcionisanje partnera i njihov kvalitet života u datim okolnostima, ali se o njima ne može govoriti kao o uzrocima izostanka začeća.

Stoga je važnije i korisnije posvetiti se psihološkom stanju partnera koji se suočavaju sa sterilitetom kako bi im se pomoglo da što je moguće bolje izađu na kraj sa tim životnim izazovom.

Koje su prateće psihosocijalne posledice steriliteta?

Nemogućnost začeća ima višestruki uticaj na kvalitet života para, a i oba partnera ponaosob. Posledice koje se javljaju su kako psihološke tako i socijalne prirode.

Partneri se na emocionalnom planu suočavaju sa uznemirenošću, anksioznošću, besom, osećanjem krivice, depresivnošću i drugim psihološkim tegobama. Takođe se javlja i doživljaj ličnog neuspeha, sopstvene neadekvatnosti, defektnosti, učestalo je samoobezvređivanje što sve dodatno pogoduje razvijanju osećanja otuđenosti i izolaciji.

Korisno je istaći da mnogi stručnjaci ukazuju na sličnosti steriliteta i procesa tugovanja nakon gubitka. Međutim, dok u tugovanju nakon gubitka osoba prolazi kroz nekoliko faza (šok, poricanje, bes, depresija..) koje se završavaju prihvatanjem i oporavkom, kod sterilteta toga nema jer je tugovanje konstantno i biva iznova i iznova provocirano različitim životnim događajima. Svakodnevne situacije i dešavanja postaju povod za niz negativnih osećanja. Regularni mesečni ciklusi kod žene, trudnice u okruženju, rođenja, krštenja, dečiji rođendani su samo neki od životnih događaja koje postaju povod za patnju. Zato se često psihološki aspekt steriliteta opisuje kao stanje hronične tuge, a neki autori o tom problemu govore kao o fenomenu „obespravljenog žalovanja”, što podrazumeva iskustvo gubitka bez socijalno priznatog prava žalovanja.

Psihološki doživljaji koji se javljaju kao posledica steriliteta takođe se opisuju i kao serija gubitaka, gubitak veze među partnerima, gubitak sigurnosti, nade, samopouzdanja, radosti, kontrole, gubitak zdravlja i seksualnog zadovoljstva, gubitak odnosa sa socijalnom mrežom….

Kad govorimo o socijalnom aspektu, partnerski odnos je prvi koji se nalazi pred velikim izazovom. Oba partnera se suočavaju sa sopstvenim psihološkim problemima čime bivaju iscrpljeni i nemaju kapaciteta da budu jedno drugom podrška. Zatim, obično onaj kod koga je dijagnostikovan problem strahuje da će ga partner zbog toga napustiti. Uz to i seksualni život uglavnom biva značajno narušen, sve postaje podređeno začeću, gubi se spontanost u odnosu, planira se termin, učestalost, trajanje odnosa, tako da seks prestaje da bude uživanje i postaje podsetnik na neuspeh partnera da se ostvare i u ulozi roditelja.

Veoma često se i odnos sa porodicom i prijateljima remeti. Par se može spontano povući iz socijalnih interakcija jer ne želi da deli svoj problem sa drugima, a sami partneri se ne osećaju dovoljno dobro da bi bili deo društva. Čest je doživljaj da drugi nemaju razumevanja za to kroz šta oni prolaze, tj. da čak ni ne mogu da razumeju kako se oni osećaju. Ponekad i ono što je naizgled podrška, odmaže i vodi u dublje povlačanje. Saveti koje dobijaju od bližnjih, „ biće sve u redu, nemoj da razmišljaš, samo se opusti…“ i sl., zapravo dodatno stvaraju pritisak na par koji posle dugog perioda pokušavanja prirodno postaje napetiji. Partneri postaju još više uznemireni trudeći se da budu opušteni i osećaju se krivim što ne mogu da se opuste jer se zbog toga smatraju odgovornim za neuspeh začeća. To dodatno potkrepljuje ideju da ih prijatelji ne razumeju i udaljava ih od njih. Takođe, ranije pomenuta okupljanja gde su roditeljstvo i deca u fokusu su uobičajeni povod za emocionalna previranja partnera koji se bore sa sterilitetom i potom za socijalno povlačenje.

Uz sve navedeno treba imati u vidu i to da se roditeljstvo u našem društvu smatra jednim od najvažnijih životnih ostvarenja, a često se čak ističe da je neophodno ostvariti se kao roditelj. Samim tim je sredina u kojoj je društveni i kulturološki imperativ imati dete vrlo pogodan okvir za stigmatizaciju parova koji nemaju dete. Takva vrsta socijalnog pritiska dodatno otežava onima koji žele a ne mogu da imaju dete da se nose sa problemom steriliteta.

Psihološka podrška i pomoć i sterilitet

Na osnovu svega do sada napisanog jasno je zašto se problem steriliteta smatra jednim od najuznemirujućih iskustava u životu osobe. Stoga je veoma značajno da partneri imaju na raspolaganju što je moguće više informacija o sterilitetu i njegovim psihosocijalnim posledicama, kao i dovoljno psihološke podrške. Oslonac i podršku mogu dobiti jedno od drugog, porodice, prijatelja i drugih bliskih osoba, ali važno je ohrabriti ih i da potraže stručnu pomoć.

Bilo bi dobro da se partneri psihologu obrate pre nego što se razviju psihološki problemi i naruši partnersko i socijalno funkcionisanje. Preventivni savetodavni rad može da pomogne partnerima da se što efikasnije suoče sa situacijom u kojoj su se našli, da životnu krizu pretvore u životni izazov iz kojeg će izaći individualno i partnerski osnaženi.

Naravno, nije uvek moguće prepoznati prve znake tegoba, ponekad anksioznost, depresivnost i ostale bolne emocije preplave osobu i tada je važno da se jave psihologu radi psihološkog savetovanja i psihoterapije. Uz adekvatnu psihološku pomoć navedeni problemi i prepreke se mogu uspešno prevazići i to je glavna poruka koju oba partnera treba da dobiju od svog okruženja i stručnih lica.

Ocenite članak
[Total: 3 Average: 4]